Rasprava o pravilnom pisanju instrumentala imenice “beć” često izaziva nedoumice u hrvatskom jeziku. Lingvistički gledano, radi se o nijansama koje mogu značajno utjecati na točnost izražavanja.
Kroz povijest hrvatskog jezika, pitanje nastavaka u instrumentalu jednine imenica muškog roda predstavljalo je izazov i za jezikoslovce. Suvremena norma jasno definira pravila, no u svakodnevnoj uporabi još uvijek se mogu čuti odstupanja koja svjedoče o živoj prirodi jezika i njegovim dijalektalnim različitostima.
Pravilno korištenje instrumentala imenice “beć” zahtijeva nastavak -em. Dakle, ispravni oblik glasi “bećem”, a ne “bećom”. Ovo pravilo proizlazi iz činjenice da imenica “beć” završava na palatal “ć” i pripada palatalnoj deklinaciji. Prema standardnoj hrvatskoj gramatici, imenice muškog roda koje završavaju na palatalne suglasnike (č, ć, dž, đ, j, lj, nj, š, ž) u instrumentalu jednine dobivaju nastavak -em.
Jezikoslovci ističu da se ova pogreška često javlja zbog analogije s imenicama koje završavaju na nepalatalne suglasnike i dobivaju nastavak -om (npr. “stol – stolom”). U svakodnevnom govoru mnogi miješaju ova pravila, ali u standardnom pisanom hrvatskom jeziku distinkcija je jasna – “bećem” je jedini normativno prihvatljiv oblik.
Pravilna upotreba instrumentala imenice “beć” u svakodnevnoj komunikaciji i formalnim tekstovima uvijek glasi “bećem”. Evo nekoliko primjera koji ilustriraju ispravnu primjenu:
U svim navedenim primjerima oblik “bećom” bio bi gramatički neispravan prema standardnom hrvatskom jeziku. Pravilna upotreba instrumentala s nastavkom -em kod imenica koje završavaju na palatale ključna je za njegovanje jezične kulture i precizno izražavanje u hrvatskom jeziku.